Jučer smo u Plavoj dvorani knjižnice predstavili krapinskoj čitateljskoj publici četvrti (ratni) roman hrvatskog pisca Darka Oreškovića. Iako prvotno zamišljen kao Slika koju pamtim roman je tiskan pod nazivom Anđeo smrti. Ovo je nakon prve promocije održane u Društvu hrvatskih književnika te druge, na Institutu Ruđer Bošković, treća i, vjerujemo, autoru najdraža promocija, jer je održana pred krapinskom, njemu domaćom publikom jer je autor svoje djetinjstvo i mladost proveo u našem gradiću u kojem su mu roditellji službovali kao prosvjetni radnici. Sinoćnjoj promociji nazočili su i njegovi kvartovski prijatelji iz, literarno, sad već poznate Bregovite ulice u kojoj je Darko odrastao, kolege iz osnovne škole i gimnazije te članovi obitelji koji i danas žive u Krapini.

Tijekom promocije publici se najprije obratio urednik u nakladničkoj kući Pavičić, Josip Pavičić te istaknuo nakladnički profil kuće i najpoznatija izdanja. Do suradnje sa Oreškovićem urednik je došao posredovanjem zajedničke prijateljice, Branke Kamenski, televizijske urednice kultne emisije Pola ure kulture, koja je roman pročitala kao rukopis i prepoznala snagu autorovog literarnog pisma.

U drugom dijelu promocije o romanu je govorila Vlasta Horvatić Gmaz, urednica u časopisu Hrvatsko zagorje te dugogodišnja vrlo angažirana članica udruge Kajkaviana, zaslužne za objavljivanje i promoviranje radova mnogih zagorskih književnika i drugih umjetnika i znanstvenika. Istaknula je sa književno-teorijskog aspekta iznimnu vrijednost romana u kojem autor tematizira život mladog hrvatskog branitelja koji zahvaljujući dobrom oku bude tijekom Domovinskog rata zavojačen kao snajperist na različitim bojištima od južnog Velebita do Bihaća i Srebrenice, a koji nakon rata, iako umirovljen, nastavlja svoju borbu protiv društvenog ološa da bi u konačnici prekršivši važna pravila ratovanja postao ubojicom na mah.

Preko dijela izvornog teksta romana što ga je pročitala Vesna Jelić, publika je doživjela snagu Oreškovićeva djela koje, kako radnja odmiče, zgusnutom rečenicom nabijenom dinamikom čitatelje nagoni na promišljanje ne samo o ratu i njegovim posljedicama na vojnike koji su u njemu sudjelovali (bolesti, samoći, društvenoj izoliranosti) nego i o osveti, pravdi, ljubavi i istini.

Na kraju se promocije publici obratio i sam autor govoreći o tome kako je tekao kreativni proces te koje su to, po njegovom mišljenju, novosti u književnom postupku koje je primijenio, a koje značajno pridonose vrijednosti umjetničkog ostvarenja. Nadamo se da će tijekom čitanja publika to i sama uočiti i da će roman stajati ravnopravno uz bok dosadašnim hrvatskim ratnim romanima dok, možda, jednog dana ne dobije Nobelovu nagradu za književnost. A ako je i ne dobije, za autora će, držimo, biti najvažnije da njegovo štivo ide od ruke do ruke, od očiju do očiju, od srca do srca svakog čitatelja.

Nakon promocije zamolili smo autora da jedan knjižnični primjerak koji ćemo čuvati u Zavičajnoj zbirci i potpiše što je rado učinio.

Mi, knjižničari, kao domaćini i organizatori promocije zahvaljujemo svim sudionicima, kako promotorima tako i publici i pozivamo na čitanje.

Ako Vas iinteresira europska i hrvatska vojna povijest 20. stoljeća preporučujemo ove naslove:

Simon E. Phillips: Dunkirk : poraz pretvoren u pobjedu

Kad netko spomene Dunkirk uvijek je prva asocijacija bitka u svibnju 1940. kod istoimenog grada, gdje su savezničke jedinice (Engleski ekspedicijski korpus i dijelovi francuskih oružanih snaga) u završnoj fazi nacističkog osvajanja Francuske uspjele izbjeći na otok (Veliku Britaniju). Velika Britanija organizirala je najveću pomorsku armadu, sastavljenu od raznoraznih plovila, od malih brodica do velikih putničkih brodova, i poslala u Dunkirk da evakuira savezničke vojnike i u tome začuđujuće uspjela u najvećoj mogućoj mjeri. Zapravo do prave bitke nije ni došlo, jer su nacisti iznenađujuće pasivno promatrali evakuaciju savezničkih snaga. Zašto su nacisti zapravo omogućili saveznicima da se izvuku, ni do danas nije poznato i povijesno objašnjeno. Autor nam je ovom knjigom kroz dokumentarno-povijesnu priču pokušao dočarati događanje vezana uz ovu, za saveznike, skoro pa presudnu bitku u ovoj fazi rata.

Zvonimir Freivogel : Austrougarski bojni brodovi u Prvom svjetskom ratu

Austrougarska, kao velesila u Prvom svjetskom ratu imala je glavninu svoje ratne mornarice u hrvatskim vojnim lukama, sa zapovjedništvom u Puli. Mnogi su kritizirali austrougarsku politiku stvaranja ratne mornarice sa stožernim bojnim brodovima i krstaricama, jer se, kako su tvrdili, Jadran mogao kontrolirati i braniti lakše sa više manjih i bržih brodova. Ipak, svjetska velesila Austrougarska slijedila je vojne trendove, koje su nametali prije svih Englezi ali sa mnogo manje uspjeha od drugih velesila. Kako je završila austrougarska armada u Jadranu poznata je činjenica, ali vrijedi je opet pročitati iz drugog ugla.

Darko Dukovski, Vedran Dukovski, Dario Matika : Istra u Domovinskom ratu : 1991.-1995. : model društvene i vojne pobjede

Zanimljivo i sveobuhvatno djelo koje su napisala tri autora: dva povjesničara, otac i sin Darko i Vedran Dukovski te brigadir Dario Matika. Otac i sin Dukovski prikazali su nam Istru u Domovinskom ratu sa povijesnog stajališta, dok je brigadir Dario Matika taj period prikazao sa  vojnog stajališta. Kao i drugi dijelovi Hrvatske, i Istra je dala svoj obol u Domovinskom ratu. Malo drugačije nego, primjerice u Slavoniji, ali Istra je ipak sudjelovala u značajnom dijelu ovog rata kroz svoje brigade, kako na oslobađanju vojarni u Istri, tako i sudjelovanjem na drugim bojištima diljem Hrvatske. Na kraju treba istaknuti da ova knjiga u kojoj su korišteni svi autorima dostupni izvori, predstavlja značajan doprinos istraživanju novije povijesti Istre.