Gradska knjižnica Krapina


Šetalište Hrvatskog narodnog preporoda 13
Tel. 049 370 132
Fax. 049 301 794
RADNO VRIJEME:

PON, UTO, ČET: 9-16 h
SRI, PET: 9-18 h
SUB: 9-12 h

Pretražite gkkr.hr

  • Gradska knjižnica Krapina
  • Gradska knjižnica Krapina
  • Gradska knjižnica Krapina
  • Gradska knjižnica Krapina
  • Gradska knjižnica Krapina
  • Gradska knjižnica Krapina
  • Gradska knjižnica Krapina
  • Gradska knjižnica Krapina
  • Gradska knjižnica Krapina
  • Gradska knjižnica Krapina
  • Gradska knjižnica Krapina

Linkovi

Digitalizirani Krapinski vjesnik

Novo u galeriji

facebook

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 35 

Predavanje "Speleologija i špilje južne Ivanščice u 2019. godini"
Autor Zdravko Štefanić   
Ponedjeljak, 08 Srpanj 2019 13:51
gkkr

Gradska knjižnica Krapina i

Speleološka udruga „Kraševski zviri“ Ivanec

pozivaju Vas na

predavanje

 

Speleologija i istražene špilje južne Ivanščice u 2019. godini

 

speleo_drustvospeleo_savez


predavačice su :

Vinka Dubovečak, mag. geogr.

Valentina Kraš, mag. ing. amb.

Prezentirat će se istraživanja sa Speleološkog kampa „Lobor 2019.“, gdje je istraženo 10 speleoloških objekata sa područja općine Lobor.

Plava dvorana Gradske knjižnice Krapina

Petak, 19. srpnja. 2019. u 18 sati

Dobrodošli!

 
Ljetno radno vrijeme
Autor Zdravko Štefanić   
Petak, 05 Srpanj 2019 12:17

 

8 ura

Obavještavamo cijenjene korisnike da će knjižnica

od 8. srpnja pa sve do 31. kolovoza

biti otvorena već od 8 sati ujutro

 
Noviteti u našoj knjižnici
Autor Zdravko Štefanić   
Srijeda, 26 Lipanj 2019 11:00

JERRY A. COYNE: Vjera protiv činjenica : zašto su znanost i religija nespojive

Ova knjiga provokativnog naslova „Vjera protiv činjenica : zašto su znanost i religija nespojive“ djelo je američkog sveučilišnog profesora biologije Jerry Coynea, promicatelja znanosti i ateističkog aktivista. Autor je u ovoj knjizi pokušao dokazati da znanost i religija ne mogu zajedno funkcionirati iz mnogih razloga, a posebno zbog toga što je znanosti imanentno propitkivanje onog što se proučava, znanost je podložna kritici, dapače kritika u znanosti je vrlo poželjna i može dovesti i do novih otkrića.

U njoj autor podrobno objašnjava zašto religija i znanost nisu spojive. Pod znanošću ne podrazumijeva znanstvena otkrića ili profesionalno stanje u znanosti, nego empirijsku metodu koju koriste znanosti kao što je promatranje prirode, testiranje hipoteza, dovođenje postojećih hipoteza u sumnju itd. Zbog te metode on znanost smatra najrafiniranijim oblikom racionalnosti. Kada govori o religiji, uglavnom misli na obožavanje nadnaravnog bića koje može ili ne mora djelovati u svijetu. Pritom treba imati na umu da religije predstavljaju određene tvrdnje koje bi se trebale smatrati istinama, a neke od njih odnose se na ovaj svijet. Religije ne govore samo o moralnosti i smislu života. One također ovise o istinitosti određenih ideja.

Postoji više oblika nespojivosti između religije i znanosti. Prvi se sastoji u metodi kojom se utvrđuje je li neka tvrdnja istinita. Znanost koristi empirijsku metodu, a religija se poziva na dogmu, spise, autoritete i vjeru. No to nisu pouzdane metode za otkrivanje što je istina. To nas dovodi do drugog oblika, a to je nespojivost u rezultatu tih metoda. Naime, kada primijenimo religiozne metode u istraživanju što je istina, one vrlo često dolaze do krivih tvrdnji. Možete napraviti cijelu listu religioznih tvrdnji koje su prokazane kao neistinite.

Filozofija znanosti, koja se temelji na iskustvu, a ne na nekoj a priori pretpostavci, jest da ne postoji neko nadnaravno biće koje bi utjecalo na stvari koje promatramo u prirodi, a to se u znanstvenim istraživanjima potvrđuje. To je filozofska tvrdnja koja je temelj empirijske metodologije. S druge strane, vjerska filozofija kreće od pretpostavke da Bog postoji. Zbog svega navedenog, znanost i religija naprosto nisu spojive.

Zaokruženo razmišljajući o ovoj knjizi doživljavamo ju kao jednu vrstu intelektualne provokacije i poticaja na razmišljanje o ovoj problematici. Ako knjiga uspije potaknuti nekoga čitatelja da razmisli o ovoj tematici i možda počne, na tragu ove teme, istraživati, onda smatramo da je ova knjiga ostvarila svoj cilj i opravdala autorov trud.

 

IVANA GREGURIC: Kibernetička bića u doba znanstvenog humanizma : prolegomena za kiborgoetiku

Što su kiborzi? Što će spajanje čovjeka i robota značiti za ljudski životni vijek, sposobnosti, etiku, te kako u tom kontekstu odgovoriti na temeljno filozofsko pitanje - što je čovjek? Autorica se dotiče pitanja transhumanizma, definicije i vrsta kiborga, hakiranja ili poboljšavanja ljudskih bića te antropoloških, socioloških i psiholoških konzekvenci kiborgizacije, a pokušava predvidjeti i budućnost suživota ljudi, kiborga i robota.

Kako  razvoj kiborga i robotike izravno utječe na ljude?. Kako će ljudi živjeti u kohabitaciji s kiborzima i robotima? Hoće li se singularnost definitivno ostvariti? Što su umjetni mozgovi? Je li besmrtnost na jedan način i moguća? Nema sumnje da je doba kiborga pred nama. Ali što to znači i kakav će ono učinak imati na naše živote? Točnije, kako se roboti uklapaju u ovo i što će to značiti za životni vijek i ljudske sposobnosti? Sami pokušaji razmišljanja o ovim problemima mogu se pokazati izrazito problematičnima. Možda je ova tema previše prožeta znanstveno-fantastičkim predviđanjima, možda je tu tehnologiju, iz više razloga, teško razumjeti a čak i način na koji je predstavljena u medijima ostavlja pomalo neiskren dojam. Autorica u ovoj knjizi otvara mnogo tema, među kojima je i  razmjena i zamjena organa, posebice kroz  tehnologiju kao oblik nadomještanja.  Kulminacija svega ovoga je općenitije poimanje poboljšanja ljudi i do čega sve ovo može dovesti.
Knjiga daje uzbudljiv, moderan i sveobuhvatan pregled pitanja kiborga i poboljšavanja ljudi. Autorica se koristi filozofijom, tehnologijom i futurologijom na pristupačan i čitljiv način kako bi se što jasnije prikazala tema koja je možda teška, a nekima i nepoznata. Vjerujemo kako je autorica uspjela ostvariti svoj zadatak, te bi ova knjiga vrlo lako mogla postati referentna točka za sva pitanja o kibernetici, posebno u vidu njihove povezanosti s budućnošću.

 

MANFRIED RACHENSTEINER: Prvi svjetski rat i kraj Habsburške Monarhije 1914-1918.

Knjiga austrijskog povjesničara Manfrieda Rauchensteinera, vrsna poznavatelja austrijske i europske vojne povijesti, napisana je na temelju izvrsna poznavanja literature o Prvome svjetskom ratu te studiozna i dugogodišnjeg istraživanja gradiva austrijskih i europskih arhiva.

Rauchensteinerovo fascinantno štivo u kojemu se raspravlja o politici, ratu i svakodnevnome životu iza borbenih linija iznosi na vidjelo niz izvornih i novih pogleda o  uzrocima izbijanja Prvoga svjetskog rata, o ulozi cara Franje Josipa u sukobu i o reakcijama brojnih naroda Habsburške Monarhije na početak i kraj rata te na raspad višestoljetnoga carstva.

Budući da su se Hrvati od 1914. do 1918. borili na strani Austro-Ugarske, koja je izgubila rat i nestala sa zemljovida, hrvatsko izdanje Rauchensteinerove knjige dobrodošao je okvir za kontekstualno razumijevanje tadašnje hrvatske zbilje.

Priča o tome kako je rat započeo i kako je Austro-Ugarska Monarhija uz pomoć njemačkih trupa uspjela izbjeći kapitulaciju samo nekoliko tjedana nakon njegova početka, čita se poput romana…

Za razliku od dosadašnjih prijevoda djelâ zapadnih autora, koji i uz kritički pristup neizbježno posreduju poglede iz perspektive pobjednika, knjiga Manfrieda Rauchensteinera „Prvi svjetski rat i kraj Habsburške Monarhije 1914–1918.“ omogućuje nužne uvide iz perspektive poražene strane. Budući da su se Hrvati tada borili na strani Austro-Ugarske, koja je izgubila rat i nestala sa zemljovida, hrvatsko izdanje Rauchensteinerove knjige dobrodošao je okvir za kontekstualno razumijevanje tadašnje hrvatske zbilje.

Prije izbijanja Prvoga svjetskog rata hrvatske su zemlje u sklopu Austro-Ugarske bile podijeljene između austrijske polovice (u kojoj su se nalazile Istra i Dalmacija s Bokom kotorskom i jadranskim otocima) i zemalja ugarske krune (kojima je bila pridružena središnja Hrvatska sa Slavonijom i Srijemom, a uz nju i lučki grad Rijeka kao posebno tijelo ugarske krune). Austro-Ugarska bila je prije rata uređena europska država, ali je habsburški dualizam bio zapreka za političko sjedinjenje hrvatskih zemalja i teritorijalno povezivanje hrvatske nacije. Stoga je među Hrvatima bilo sve više onih koji su smatrali da se hrvatsko pitanje ne može riješiti u dvojnoj Monarhiji i da trojedna kraljevina treba potražiti budućnost izvan crno-žute podunavske zajednice, iako je patriotska lojalnost mnogih Hrvata višestoljetnoj habsburškoj kruni još bila prilično živa.

Hrvatske nedoumice usložile su se osobito u predvečerje Prvoga svjetskog rata: poslije svrgavanja Obrenovića i dovođenja Karađorđevića na srbijansko kraljevsko prijestolje 1903, a osobito nakon austrougarskog pripajanja bivše osmanske pokrajine Bosne i Hercegovine 1908, pogoršali su se međudržavni odnosi između Beča i Beograda, a pod dojmom vojničkih uspjeha Srba i Crnogoraca u ratovima s Osmanlijama na Balkanu 1912. i 1913. proširila se u hrvatskoj javnosti, osobito među mladima, zamisao nekih hrvatskih intelektualaca iz druge polovice 19. st. o ujedinjenju Južnih Slavena i stvaranju jugoslavenske države.

29. listopada 1918. u Zagrebu se sastao Hrvatski sabor i proglasio Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju s Rijekom potpuno neovisnom državom, koja je pristupila zajedničkoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Austro-Ugarska je 3. studenoga 1918. potpisala primirje s Antantom, a carska i kraljevska ratna mornarica na Jadranu predana je Narodnom vijeću SHS.

Hrvatski je narod ujedinjenjem sa Srbijom 1. prosinca 1918. ušao u južnoslavensku državnu zajednicu. Rat je postao povijest.

 
Početak«12345678910»Kraj

Copyright © Gradska knjižnica Krapina