Kako smo od bankrota spasili mamu i tatu / Damir Mađarić
«Roditeljima bi trebalo zabraniti da psuju. I da čine mnoge druge stvari, ali onda vjerojatno ne bi bili roditelji». Tako u jednom dijelu knjige koju vam preporučujem, mudruje djevojčica Petra koja zajedno sa sestrom Jelenom i psom Lorijem vodi dnevničke zapise olakšavajući u njemu svoju dušu izvješćem s prve «linije fronte», a to je – obitelj.
No krenimo redom, prvi glas koji se oglašava u knjizi, dopisnik iz pseće kućice, jest upravo pas Lori. Djeci, naravno, nije problem povjerovati u to da psi, ne samo da govore, nego i pišu dnevnike (a samo je pitanje vremena kad će se domoći facebook-aJ), jer ona ipak bolje slušaju i, kako pisac kaže, naprosto «osjete čudo». Pas Lori je dodž (domaća obična džukela), koji se uz pomoć svojih psećih okeca i umiljavanjem djevojčicama uspio «uvaliti» u obitelj Granželić. Tata Josip i mama Rozi, roditelji su čija je roditeljska dužnost pod nazivom «financijsko zbrinjavanje obitelji» malko zaškripila. Pa, o čemu se radi? Tata Josip, glava obitelji i šef izdavačke kuće «Artur», nanizao je književne promašaje, jer naslovi poput «Dani jednog šarana», «Žabe krastače – skriveni prinčevi ili ukrasi bara i vrtova», te «Patuljci u našem vrtu» ne golicaju ničiji interes. Pritisnut bankrotom, tata Josip pribjegava najgorem mogućem rješenju – posuđivanju novca od lihvara. A kakvi su to «stričeki» i kakve načine utjerivanja dugova iskušavaju na našim nesretnim likovima povjerile su nam male pripovjedačice i naravno oštroumno Lorijevo oko, uz pomoć kućnog mačka Roka. Tema je ozbiljna, o da, bankrot, histerična majka, dotučen otac, prazan frižider, jedinice u školi, rasplakane djevojčice,…nanizani problemi muče cijelu obitelj, a prilike postaju sve gore. Treba brzo pronaći rješenje kako bi stvari vratili na svoje mjesto. Ali kako? E, pa upravo su to trenuci kad uskaču djeca, da pokažu i odraslu stranu svoje djetinje prirode. Ona su: praktična, poduzetna, domišljata, neustrašiva, optimistična, ali i te kako kritična, no što je najvažnije beskrajno iskrena. Koliko god nam priča ovako predočena djeluje «ozbiljno», ne dajte se zavarati, tragikomični efekt priče zapravo je i najupečatljiviji. Česte su smiješno-gorke situacije, kao npr. ona u kojoj naši junaci dovlače «nesretne» knjige na sajmište kako bi ih prodali, uz bok krvavicama, kotletima i ostalim mesnim delicijama, gdje «intelektualna ponuda» takvog tipa ispada smiješna. Kakve još zgode prate naše junake i kako su se «iskobeljali» iz nezavidne situacije, saznajte sami.
Kome je knjiga namijenjena? Prijateljima životinja, dakako, jer pas Lori je glavni nositelj priče, bez njega nema ništa, zatim svima kojima je čitanje dnevnika/blogova draže od čitanja nerazlomljenog teksta pretvorenog u duuugačak roman. Onima koji vole lepršave rečenice, živahne dijaloge i monologe, mladenački jezik, onima koji se vole glasno smijati dok čitaju, koji doživljavaju stvarnost zajedno s likovima…I na kraju onima koji ne žele trošiti vrijeme na dešifriranje skrivene poante i na odgonetanje onoga «što je pisac zapravo želio reći», jer njegova je namjera bila jasna – zabaviti nas.
