Ludi dan profesora Kanta (prema životu i djelu Immanulea Kanta)/ ispripovijedao Jean Paul Mongin
Izdavač Školska knjiga prevela je jednu zanimljivu (i potrebnu) biblioteku „Les petits Platons“ iliti „Mali Platoni“. Riječ je o knjižicama koje tematiziraju živote (i djela) velikih mislioca (Kant, Descartes, Platon), a da pritom spretno zaobilaze zakučast rječnik filozofskih ideja. Ova edicija namijenjena je mladima, rekla bih onima koji se svojim godinama opasno približavaju trenutku kada će im školski sustav velikodušno dodijeliti strahopoštovanja vrijedan predmet „filozofija“. Da vam filozofija ne bi bila bauk u školi (markiranje, jedinice, mržnja tog predmeta), ali i u životu (prečesto korištenje uzrečice: „Dosta tog filozofiranja!“) s pripitomljavanjem treba početi odmah.
„Ludi dan profesora Kanta“ više je nego pristupačna priča nevelikog sadržaja s visokom koncentracijom bitnog Kantovskog nauka. Immanuel Kant, profesor filozofije, živio je u 18. stoljeću u gradiću Königsbergu u nekadašnjoj Prusiji. Iz svojeg rodnog grada tokom života nije se maknuo, ali to nije razlog da ga neki štovatelji ne uspoređuju s Kristoforom Kolumbom, ali u području uma i prostorno-vremenskih udaljenosti . Točan i pruski radišan Kant je smatrao da se u životu najveće poštovanje iskazuje radom (molim vas nemojte odustati nakon ove rečenice!). Kad ćete se jednom, učeći filozofiju morati suočiti s “Kantovim kopernikanskim obratom” možda će vam ova misao to moći pojasniti: “Kao što u središtu svemira nije Zemlja, nego Sunce, tako u središtu spoznaje nije predmet, nego um”. Filozofija je ta, koja mora proizvesti definicije. Stoga, dolazimo do vječnih filozofskih pitanja: Što mogu spoznati? Što mi je činiti? Čemu se mogu nadati?… Filozofija treba odrediti kako se služiti razumom i u koju svrhu. Kao ideja savršene mudrosti ona je znanost o konačnom cilju ljudskoga razuma. Stoga se ona ne može učiti, učiti se može samo filozofirati. Kako bi prikazao slavnog filozofa i kao običnog čovjeka, autor navodi njegove navike, primjerice, da nikada ne ruča sam, njegove široke interese, sklonost pričanja šala, ali i ganuće kada zaprimi romantično pismo madam Charlotte. Poznati je Kantov “kategorični imperativ”, koji ne predstavlja kakvu apstraktnu kategoriju već jednostavno poimanje morala “poštenje je nužnost” i apsolutno dobro koje leži u “želji da se čini dobro”. Kako bi još više izoštrio Kantovu „moralnu strogost”, autor uvodi zanimljivu debatu o laži, i zašto ni u najgorem slučaju ne treba pribjegavati iznimci, jer dopustimo li je, morala više nema.
Tako nekako govorio je Kant, a nakon njega u „Malim Platonima“ možete u optimalnoj dozi filozofije pročitati i o „Zloduhu gospodina Descartesa“ te „Smrti Božanskog Sokrata“.
