Jučer smo u Plavoj dvorani knjižnice predstavili krapinskoj čitateljskoj publici četvrti (ratni) roman hrvatskog pisca Darka Oreškovića. Iako prvotno zamišljen kao Slika koju pamtim roman je tiskan pod nazivom Anđeo smrti. Ovo je nakon prve promocije održane u Društvu hrvatskih književnika te druge, na Institutu Ruđer Bošković, treća i, vjerujemo, autoru najdraža promocija, održana pred krapinskom, njemu domaćom publikom jer je autor svoje djetinjstvo i mladost proveo u našem gradiću u kojem su mu roditellji službovali kao prosvjetni radnici. Sinoćnjoj promociji nazočili su i njegovi kvartovski prijatelji iz, literarno, sad već poznate Bregovite ulice u kojoj je Darko odrastao, kolege iz osnovne škole i gimnazije te članovi obitelji koji i danas žive u Krapini.

Tijekom promocije publici se najprije obratio urednik u nakladničkoj kući Pavičić, Josip Pavičić te istaknuo nakladnički profil kuće i najpoznatija izdanja. Do suradnje sa Oreškovićem urednik je došao posredovanjem zajedničke prijateljice, Branke Kamenski, televizijske urednice kultne emisije Pola ure kulture, koja je roman pročitala u rukopisu i prepoznala snagu autorovog literarnog pisma.

U drugom dijelu promocije o romanu je govorila Vlasta Horvatić Gmaz, urednica u časopisu Hrvatsko zagorje te dugogodišnja vrlo angažirana članica udruge Kajkaviana, zaslužne za objavljivanje i promoviranje radova mnogih zagorskih književnika i drugih umjetnika i znanstvenika. Istaknula je sa književno-teorijskog aspekta iznimnu vrijednost romana u kojem autor tematizira život mladog hrvatskog branitelja koji zahvaljujući dobrom oku bude tijekom Domovinskog rata zavojačen kao snajperist na različitim bojištima od južnog Velebita do Bihaća i Srebrenice, a koji nakon rata, iako umirovljen, nastavlja svoju borbu protiv društvenog ološa da bi u konačnici prekršivši važna pravila ratovanja postao ubojicom na mah.

Preko dijela izvornog teksta romana što ga je pročitala Vesna Jelić, publika je doživjela snagu Oreškovićeva djela koje, kako radnja odmiče, zgusnutom rečenicom nabijenom dinamikom čitatelje nagoni na promišljanje ne samo o ratu i njegovim posljedicama na vojnike koji su u njemu sudjelovali (bolesti, samoći, društvenoj izoliranosti) nego i o osveti, pravdi, ljubavi i istini.

Na kraju se promocije publici obratio i sam autor govoreći o tome kako je tekao kreativni proces te koje su to, po njegovom mišljenju, novosti u književnom postupku koje je primijenio, a koje značajno pridonose vrijednosti umjetničkog ostvarenja. Nadamo se da će tijekom čitanja publika to i sama uočiti i da će roman stajati ravnopravno uz bok dosadašnim hrvatskim ratnim romanima dok, možda, jednog dana ne dobije Nobelovu nagradu za književnost. A ako je i ne dobije, za autora će, držimo, biti najvažnije da njegovo štivo ide od ruke do ruke, od očiju do očiju, od srca do srca svakog čitatelja.

Nakon promocije zamolili smo autora da jedan knjižnični primjerak koji ćemo čuvati u Zavičajnoj zbirci i potpiše što je rado učinio.

Mi, knjižničari, kao domaćini i organizatori promocije zahvaljujemo svim sudionicima, kako promotorima tako i publici i pozivamo na čitanje.