JERRY A. COYNE: Vjera protiv činjenica : zašto su znanost i religija nespojive
Ova knjiga provokativnog naslova „Vjera protiv činjenica : zašto su znanost i religija nespojive“ djelo je američkog sveučilišnog profesora biologije Jerry Coynea, promicatelja znanosti i ateističkog aktivista. Autor je u ovoj knjizi pokušao dokazati da znanost i religija ne mogu zajedno funkcionirati iz mnogih razloga, a posebno zbog toga što je znanosti imanentno propitkivanje onog što se proučava, znanost je podložna kritici, dapače kritika u znanosti je vrlo poželjna i može dovesti i do novih otkrića.
U njoj autor podrobno objašnjava zašto religija i znanost nisu spojive. Pod znanošću ne podrazumijeva znanstvena otkrića ili profesionalno stanje u znanosti, nego empirijsku metodu koju koriste znanosti kao što je promatranje prirode, testiranje hipoteza, dovođenje postojećih hipoteza u sumnju itd. Zbog te metode on znanost smatra najrafiniranijim oblikom racionalnosti. Kada govori o religiji, uglavnom misli na obožavanje nadnaravnog bića koje može ili ne mora djelovati u svijetu. Pritom treba imati na umu da religije predstavljaju određene tvrdnje koje bi se trebale smatrati istinama, a neke od njih odnose se na ovaj svijet. Religije ne govore samo o moralnosti i smislu života. One također ovise o istinitosti određenih ideja.
Postoji više oblika nespojivosti između religije i znanosti. Prvi se sastoji u metodi kojom se utvrđuje je li neka tvrdnja istinita. Znanost koristi empirijsku metodu, a religija se poziva na dogmu, spise, autoritete i vjeru. No to nisu pouzdane metode za otkrivanje što je istina. To nas dovodi do drugog oblika, a to je nespojivost u rezultatu tih metoda. Naime, kada primijenimo religiozne metode u istraživanju što je istina, one vrlo često dolaze do krivih tvrdnji. Možete napraviti cijelu listu religioznih tvrdnji koje su prokazane kao neistinite.
Filozofija znanosti, koja se temelji na iskustvu, a ne na nekoj a priori pretpostavci, jest da ne postoji neko nadnaravno biće koje bi utjecalo na stvari koje promatramo u prirodi, a to se u znanstvenim istraživanjima potvrđuje. To je filozofska tvrdnja koja je temelj empirijske metodologije. S druge strane, vjerska filozofija kreće od pretpostavke da Bog postoji. Zbog svega navedenog, znanost i religija naprosto nisu spojive.
Zaokruženo razmišljajući o ovoj knjizi doživljavamo ju kao jednu vrstu intelektualne provokacije i poticaja na razmišljanje o ovoj problematici. Ako knjiga uspije potaknuti nekoga čitatelja da razmisli o ovoj tematici i možda počne, na tragu ove teme, istraživati, onda smatramo da je ova knjiga ostvarila svoj cilj i opravdala autorov trud.
IVANA GREGURIC: Kibernetička bića u doba znanstvenog humanizma : prolegomena za kiborgoetiku
Što su kiborzi? Što će spajanje čovjeka i robota značiti za ljudski životni vijek, sposobnosti, etiku, te kako u tom kontekstu odgovoriti na temeljno filozofsko pitanje – što je čovjek? Autorica se dotiče pitanja transhumanizma, definicije i vrsta kiborga, hakiranja ili poboljšavanja ljudskih bića te antropoloških, socioloških i psiholoških konzekvenci kiborgizacije, a pokušava predvidjeti i budućnost suživota ljudi, kiborga i robota.
Kako razvoj kiborga i robotike izravno utječe na ljude?. Kako će ljudi živjeti u kohabitaciji s kiborzima i robotima? Hoće li se singularnost definitivno ostvariti? Što su umjetni mozgovi? Je li besmrtnost na jedan način i moguća? Nema sumnje da je doba kiborga pred nama. Ali što to znači i kakav će ono učinak imati na naše živote? Točnije, kako se roboti uklapaju u ovo i što će to značiti za životni vijek i ljudske sposobnosti? Sami pokušaji razmišljanja o ovim problemima mogu se pokazati izrazito problematičnima. Možda je ova tema previše prožeta znanstveno-fantastičkim predviđanjima, možda je tu tehnologiju, iz više razloga, teško razumjeti a čak i način na koji je predstavljena u medijima ostavlja pomalo neiskren dojam. Autorica u ovoj knjizi otvara mnogo tema, među kojima je i razmjena i zamjena organa, posebice kroz tehnologiju kao oblik nadomještanja. Kulminacija svega ovoga je općenitije poimanje poboljšanja ljudi i do čega sve ovo može dovesti.
Knjiga daje uzbudljiv, moderan i sveobuhvatan pregled pitanja kiborga i poboljšavanja ljudi. Autorica se koristi filozofijom, tehnologijom i futurologijom na pristupačan i čitljiv način kako bi se što jasnije prikazala tema koja je možda teška, a nekima i nepoznata. Vjerujemo kako je autorica uspjela ostvariti svoj zadatak, te bi ova knjiga vrlo lako mogla postati referentna točka za sva pitanja o kibernetici, posebno u vidu njihove povezanosti s budućnošću.
MANFRIED RACHENSTEINER: Prvi svjetski rat i kraj Habsburške Monarhije 1914-1918.
Knjiga austrijskog povjesničara Manfrieda Rauchensteinera, vrsna poznavatelja austrijske i europske vojne povijesti, napisana je na temelju izvrsna poznavanja literature o Prvome svjetskom ratu te studiozna i dugogodišnjeg istraživanja gradiva austrijskih i europskih arhiva.
Rauchensteinerovo fascinantno štivo u kojemu se raspravlja o politici, ratu i svakodnevnome životu iza borbenih linija iznosi na vidjelo niz izvornih i novih pogleda o uzrocima izbijanja Prvoga svjetskog rata, o ulozi cara Franje Josipa u sukobu i o reakcijama brojnih naroda Habsburške Monarhije na početak i kraj rata te na raspad višestoljetnoga carstva.
Budući da su se Hrvati od 1914. do 1918. borili na strani Austro-Ugarske, koja je izgubila rat i nestala sa zemljovida, hrvatsko izdanje Rauchensteinerove knjige dobrodošao je okvir za kontekstualno razumijevanje tadašnje hrvatske zbilje.
Priča o tome kako je rat započeo i kako je Austro-Ugarska Monarhija uz pomoć njemačkih trupa uspjela izbjeći kapitulaciju samo nekoliko tjedana nakon njegova početka, čita se poput romana…
Za razliku od dosadašnjih prijevoda djelâ zapadnih autora, koji i uz kritički pristup neizbježno posreduju poglede iz perspektive pobjednika, knjiga Manfrieda Rauchensteinera „Prvi svjetski rat i kraj Habsburške Monarhije 1914–1918.“ omogućuje nužne uvide iz perspektive poražene strane. Budući da su se Hrvati tada borili na strani Austro-Ugarske, koja je izgubila rat i nestala sa zemljovida, hrvatsko izdanje Rauchensteinerove knjige dobrodošao je okvir za kontekstualno razumijevanje tadašnje hrvatske zbilje.
Prije izbijanja Prvoga svjetskog rata hrvatske su zemlje u sklopu Austro-Ugarske bile podijeljene između austrijske polovice (u kojoj su se nalazile Istra i Dalmacija s Bokom kotorskom i jadranskim otocima) i zemalja ugarske krune (kojima je bila pridružena središnja Hrvatska sa Slavonijom i Srijemom, a uz nju i lučki grad Rijeka kao posebno tijelo ugarske krune). Austro-Ugarska bila je prije rata uređena europska država, ali je habsburški dualizam bio zapreka za političko sjedinjenje hrvatskih zemalja i teritorijalno povezivanje hrvatske nacije. Stoga je među Hrvatima bilo sve više onih koji su smatrali da se hrvatsko pitanje ne može riješiti u dvojnoj Monarhiji i da trojedna kraljevina treba potražiti budućnost izvan crno-žute podunavske zajednice, iako je patriotska lojalnost mnogih Hrvata višestoljetnoj habsburškoj kruni još bila prilično živa.
Hrvatske nedoumice usložile su se osobito u predvečerje Prvoga svjetskog rata: poslije svrgavanja Obrenovića i dovođenja Karađorđevića na srbijansko kraljevsko prijestolje 1903, a osobito nakon austrougarskog pripajanja bivše osmanske pokrajine Bosne i Hercegovine 1908, pogoršali su se međudržavni odnosi između Beča i Beograda, a pod dojmom vojničkih uspjeha Srba i Crnogoraca u ratovima s Osmanlijama na Balkanu 1912. i 1913. proširila se u hrvatskoj javnosti, osobito među mladima, zamisao nekih hrvatskih intelektualaca iz druge polovice 19. st. o ujedinjenju Južnih Slavena i stvaranju jugoslavenske države.
29. listopada 1918. u Zagrebu se sastao Hrvatski sabor i proglasio Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju s Rijekom potpuno neovisnom državom, koja je pristupila zajedničkoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Austro-Ugarska je 3. studenoga 1918. potpisala primirje s Antantom, a carska i kraljevska ratna mornarica na Jadranu predana je Narodnom vijeću SHS.
Hrvatski je narod ujedinjenjem sa Srbijom 1. prosinca 1918. ušao u južnoslavensku državnu zajednicu. Rat je postao povijest.
