Članice Čitateljskog kluba Grozdana Pospiš, Margareta Benc i Marija Bolšec pripremile su preporuke dobrih knjiga koje bi valjalo pročitati.
1. Riana Petanjek: Slane banane
“Motori su za cure još više nego za dečke” rekla je Riana. Nakon pročitane njezine knjige “Slane banane” apsolutno se slažem s njom.
Riana Petanjek rođena je Krapinčanka ali i građanka svijeta. Putovala je i živjela u mnogim mjestima. Neka se čak rijetki usude posjetiti. Ova hrabra žena kaže da “putovanja predstavljaju vrata u svijet izbora, najbolji način da shvatimo kako uvijek imamo mogućnosti promijeniti ono što ne valja … Kako možemo uvijek krenuti iz početka zanemarivši strah od nepoznatog.” Taj strah od nepoznatog nas često drži pred tv ekranima, prikovane za uvijek iste dane na istom mjestu dok u sebi gorimo od čežnje za avanturama. Treba samo učiniti privi korak i krenuti na put. Ili sjesti na motor.
U ovoj knjizi opisala je dvije godine svojih putovanja. U te dvije godine sročeno je mnogo: Amerika, Dubai, Kuala Lumpur, Kambodža, Indija, Kuba. Za sve nas koji volimo motore, tu je i toliko sanjan Route 66. I sve je to prošla sama. S ruksakom na leđima i motorom pod nogama. A vi još sjedite na kauču i čekate da vam se život pokrene u nekom boljem smjeru? Prošle su te dvije godine, proći će još 22 i tko zna koliko više. Nabrajaju se izgovori, opravdanja. Nakuplja se umor od uvijek istih dana i želje za iskustvima koje nikad nećemo imati hrabrosti okusiti. Svako putovanje je priča za sebe. Zajedničko im je to da se mijenja percepcija, da se svijet gleda drugim očima. Šire se vidici, puni se duša. Toliko različitih mjesta, ljudi, običaja … Toliko prirodnih ljepota … Sve čeka na naš prvi korak. Riana ga je učinila. Možemo li i mi? Za početak pročitajmo knjigu “Slane banane” i saznajmo kako banane mogu biti – slane.
2. Andrew Tomas: Atlantida
Teško je ovu knjigu staviti u određenu književnu vrstu. Po autoru, ovo je popularno-znanstveno (ako ne i potpuno znanstveno) djelo. On ovdje navodi činjenice iz, recimo uglavnom, pouzdanih izvora kao što su mitovi, legende, povijesni spisi iz starih povijesnih razdoblja. Ja sam imala osjećaj da čitam znanstveno-fantastični roman. Samo, u ovom slučaju, ne opisuje se civilizacija znanstveno daleko ispred naše koja bi mogla postojati u budućnosti, već se opisuje civilizacija koja je znanstveno bliska nama ili možda čak i ispred naše koja je mogla postojati u dalekoj prošlosti. Autor piše djelo kao da ima prostor- vremenski portal kroz koji nas vodi u sve krajeve svijeta u razna prošla vremena, od početka čovječanstva do današnjice. Za njega Atlantida je stvarno mjesto, kontinent na kojem je živjela civilizacija tako napredna da su ostali ljudi iz drugih krajeva smatrali da su njezini stanovnici bogovi. To nevjerojatno mjesto u neko određeno doba zadesila je velika prirodna katastrofa te je njih i taj kontitnet zbrisala s lica zemlje. Ta velika prirodna katastrofa za autora je Velika Poplava koju spominju gotovo sve mitologije ovih prostora.
Tragovi atlantidske civilizacije mogu se naći po cijelome planetu. Naravno, ako prihvatimo tvrdnju da su Atlantiđani imali vozila koja su ih bez problema mogla prevoziti po cijelome svijetu. Kao dobroćudni kolonizatori promovirali su svoju kulturu i davali svoje znanje barbarima: Egipćanima, Babiloncima, Inkama, Aztecima, Majama; ljudima koji danas žive u Nepalu, Indiji i određenim dijelovima Kine. Oni su gradili piramide, kultivirali biljke poput kukuruza, dijelili atome, putovali svemirom. Jer, kako su drevni žitelji Perua uspjeli napraviti kilometarsku sliku kondora od kamenja teških oko tone ako se ona može vidjeti jedino iz zraka? Tu je struja, platika, čak i levitacijski strojevi …
Može se reći da sve ovo nabrojano nije istina, da autor pretjeruje, a da je Atlantida samo mit. Sam autor govori da je grupa znanstvenika 1966. g. pokušala otkriiti tajne prostorije ispod Velike piramide gdje bi trebali biti spisi o Atlantidi i o njezinim tajnama. Nisu našli ništa. 2015. godine druga skupina znanstvenika došla je na isto mjesto s istim namjerama, ali s puno boljom tehnologijom. Na razini središta Velike piramide pronašli su prazan prostor otprilike 100 metara velik. Iskapanje još nije počelo zbog straha da se ne ošteti struktura piramide.
Završit ću s jednim citatom iz odličnog filma: “Povijest postaje legenda, legenda postaje mit, a ono što ne bi smjelo biti zaboravljeno, izgubljeno je. “Možda se upravo to dogodilo Atlantidi?
3. Dubravka Ugrešić: Baba Jaga je snijela jaje
Dubravka Ugrešić je za svoje djelo odabrala mit o Babi Jagi koji potječe iz slavenske mitologije, a “očuvan” je u najvećoj mjeri u ruskim bajkama. Gotovo svi mi stariji, ne znam koliko mlađi, negdje u podsvijesti imamo sačuvan lik šiljatonosne stare vještice koja stanuje u kolibi postavljenoj na kokošjim nogama. Kod nas se za ružnu ženu uvriježio izraz da izgleda kao baba Jaga. No Ugrešićeva je u ovom romanu dubinski propitala funkcioniranje mitoloških matrica u suvremenoj kulturi, te svojoj priči pridodala brojne konotacije. Njezina se “Baba Jaga” kompozicijski sastoji od tri priče koje funkcioniraju kao samostalne cjeline. Ovdje je riječ o romanu koji nema čvrstu, klasičnu fabulu.
U središtu jest tema starenja u koju se, svatko na svoj način, izvrsno uklapaju, ne samo glavne junakinje, već i čitav niz sporednih likova, bez obzira nudili oni recept protiv starenja, tretmane ljepote ili utjelovljivali jedan od elemenata odnosno opcije mladost-starost. Motivi karakteristični za izabrani mit, kao i njegove modifikacije u bajkama, poput ptice, jajeta, fizičkih Jaginih osobina i dr. nenametljivo su posijani po romanu u kojem se ne pojavljuje konkretna Baba Jaga, već je ona, kao i značenja koja nosi, upisana u cjelokupnu galeriju likova i fabulu.
Prvi dio romana postavlja glavnu tematsku prokupaciju romana – starost i starenje u vrijeme kada je društveno i medijski ustoličen kult mladosti i tijela. Pripovjedačica uspijeva kroz emotivno škrt, ali ipak dovoljno rječit odnos s ostarjelom i bolesnom majkom, koja se u svome novozagrebačkom stanu prisjeća vlastitih bugarskih korijena, uspostaviti mrežu motiva koji njezin roman vežu uz odabrani mit i koji će se nadograđivati u drugom, središnjem dijelu.
Drugi dio romana odvija se u toplicama u Češkoj, tipičnom mjestu koje pruža iluziju odgode starenja, gdje su se našle ostarjele prijateljice Beba, Pupa i Kukla (sve tri nazvane prema raznojezičnim nazivima za lutku, a kasnije im se pridružuje još i djevojčica s imenom istog značenja – Wawa). Uz podosta humora, ali i ironije i cinizma, Ugrešićeva pripovijeda priču koja na kraju svakog poglavlja “čuva” tipičnu jezičnu formulu bajke i koja, na kraju krajeva, nagomilavanjem preokreta i neočekivanih završetaka u cjelini prati njezine zakonitosti.
U trećem dijelu vrlo konkretno dolazi do izražaja feministički aspekt romana koji progovara o konkretnom i simboličkom genocidu nad ženama tijekom povijesti i suvremenosti.
Ugrešićeva Babu Jagu u svome suvremenom čitanju vidi i kao disidentkinju, izopćenicu i stigmatiziranu ženu koja se kad-tad može osvetiti za silovanja, ratove i sva nasilja koja nad njom vrše čak i općeprihvaćeni suvremeni mitovi o prevlasti mladog i lijepog.
