Unatoč kiši koja u subotu 16. svibnja 2026. nije prestala lijevati, ljubitelji bajke su i ove godine hrabro došli odati počast bajkama i sudjelovati u bajkovitom programu. Tako smo već od 10 sati ujutro mogli čuti vesele dječje smjehove koji su odzvanjali Gradskom knjižnicom Krapina gdje se održavala prva točka bajkovitog programa. Kazalište Prijatelj višestruko nagrađivanog glumca Hrvoja Zalara je uprizorilo poznatu Grimmovu bajku „Kraljević Žabac“ dodavši joj suvremene elemente kako bi je time još više približilo dječjem uzrastu. Kraljević Žabac je za mnoge vrlo popularna bajka braće Grimm, a opet nekako manje poznata mlađim generacijama. No ekipa Hrvoja Zalara uspjela je kroz glazbeno scenske pokrete podignuti atmosferu u knjižnici tako da su se u „raga-raga plesu“ koji su izvodili Žabac i Kraljevna ubrzo na podiju pored njih našli roditelji sa svojim malim djevojčicama i dječacima koji su plješćući i plešući pokušali biti makar na tren dio plesne točke..
Dramatičnost radnje, duhovitost, jednostavno a opet točno okarakterizirani likovi, vrlo jasna moralna pouka… sve je u toj bajci zajedničko s drugim djelima slavne braće. Težište je baš u ovom zadnjem: pouci bajke koja se onim starijima koji određuju što će se djeci pričati baš i ne sviđa toliko kao djeci. Pepeljuge, Trnoružice, Ivice i Marice dio su one vizije naše savršene dječice za čije su nevolje uvijek krivi oni drugi. Kraljevna iz Kraljevića Žapca zasigurno nije zločesti lik, nego jednostavno puno realističniji od ovih slavnih gore navedenih. Svi mi volimo primiti pomoć, ali nam je mnogo teže uzvratiti uslugu, i što je još važnije, održati obećanje koje smo dali. To je ponekad teško, kao i svako ispravno postupanje u životu, ali bajkoviti svijet i služi da nam prije svega dade nadu: možda će se žabac ipak pretvoriti u princa. Ali ako sami ne održavamo svoja obećanja, onda se i nemamo pravo nadati čudu koje se tu i tamo desi čak i u stvarnom svijetu.
Nakon vesele kazališne predstave svi zajedno krenuli smo do susjedne Srednje škole Krapina gdje nas je dočekala školska knjižničarka Mihaela Dolovčak koja je pozdravila sve nazočne. Nakon Mihaele na pozornicu su stupili učenici Glazbene škole iz Zaboka: Emili Vajdić i Ellen Bogović uz klavirsku pratnju Antonija Rasija. Ovi naši glazbeni gosti nisu imali glazbene slušalice nego prave pravcate mačje uši i repove koji su im uvelike pomogli da izvedu Rossinijev The Cat Duet. Krajičkom oka smo za svaki slučaj pogledavali da nam se u dvorani ne bi pridružile i prave lokalne mačke u silnoj znatiželji da se upoznaju s novim prijateljima. No na svu sreću, njihovo mijaukanje nije donijelo nikakvih konkurentskih odgovora pa su naši glazbenici u miru napustili pozornicu i uputili se na malu okrijepu zajedno sa svojom mentoricom, profesoricom Emili Špac .
Nakon toga u ime organizatora obratile su nam se Maja Vukina Bogović – predsjednica Knjižničarskog društva Krapinsko-zagorske županije i prva dopredsjednica Hrvatskoga knjižničarskog društva Branka Tuđa Kanceljak te idejna začetnica projekta Danica Leštek. Ukratko smo se prisjetili svih dosadašnjih godina i istinskog veselja koje je prevladavalo u druženjima unutar tih dana, od tajnovitih prisutnih i neprisutnih stanovnika dvorca Tabor preko gostovanja zagrebačkog bibliousa koji je, kako je napomenula ravnateljica Gradske knjižnice Krapina Maja Vukina Bogović konačno odobren i za Krapinsko-zagorsku županiju. Biranim riječima nam se obratio i dr. sc. Davor Špoljar, predsjednik Kulturnog vijeća Krapinsko-zagorske županije i predsjednik Hrvatskoga muzejskog društva.
Nakon uvoda održano je predavanje „O smijehu i komičnom u kontekstu pripovijedanja“ koje nam je pripremila prof. dr. sc. Diana Zalar. Smijeh i komično u pripovijedanju moćni su alati koji privlače pozornost, potiču empatiju, razbijaju napetost i stvaraju dublju povezanost s publikom. Prošli smo kroz razna povijesna razdoblja i oblike humora s posebnim naglaskom na ulogu crnog humora u srednjem vijeku i ranom novom vijeku kao sastavnog dijela teškog vremena koje je ljude tada okruživalo. Profesorica Zalar nas je podsjetila i na velike pisce koji su imali utjecaj na razvoj komičnog poput Marka Twaina i Jonathana Swifta. Obnovila nam je sjećanje na besmrtnu legendu o Voltaireu koji svećeniku na samrtnoj postelji na upit da li se odriče sotone odgovara da sada nije vrijeme za stvaranje neprijatelja. Nadalje smo u predavanju razmišljali o funkciji komičnog u priči, odnosno bajci, dotakli smo se glavnih mehanizama koji su potrebni kako bi priča postigla komičan efekt. Često je važan temelj komičnosti iznenađenje i odstupanje od očekivanog. Kada se u radnji pojavi nešto što narušava logičan slijed ili se lik ponaša potpuno neprikladno situaciji, mozak reagira smijehom. Smijeh je univerzalni jezik koji izgrađuje most između pripovjedača i slušatelja, osiguravajući da priča ostane u sjećanju. Profesorica Zalar je spomenula i legendarnu knjigu „O smijehu“, Anrija Bergsona koja objašnjava smijeh kao sociološki pojam kao i njegovu ulogu u društvenoj interakciji.
Nakon pauze za objed i kavu došlo je vrijeme i za praktični dio Dana bajki. Stoga smo se podijelili u radionice sljedećih naziva:
- „Šaka suza, vreća smija, ča je život vengo fantazija“, voditeljica Margareta Perišić.
Moto radionice su riječi spisateljice L. Caroll: „Ako je glava prazna, nažalost, ni najbolji humor vas neće spasiti.“
Kad junaci zaplaču i puste kroz suze ono što srce više ne može izdržati, tako nam je kao i junacima, darovan humor, da kroz njega prihvatimo život i shvatimo kroz smijeh, apsurde koje glava ne može pojmiti. Humor tad biva oslobađajuća točka, na kojoj se mogu pojaviti i suze. Suze i smijeh-dva lica iste medalje, a oboje svakako kao lijek, kojeg se ne može isforsirati. Kroz primjere humora u bajkama sudionici radionice su istraživali točku prekretnicu koja dovodi do smiješnih situacija.
- „Potukli se fratri na crkveni vrati“: humor u bajkama, voditeljica Miljenka Benc
Što se dogodi kad se ozbiljni likovi počnu ponašati neozbiljno? Upravo tu počinje igra, smijeh i priča. Radionica polazi od kratke, ritmičke usmene forme „Potukli se fratri na crkveni vrati“, koja se koristi kao primjer jezične jezgre s izraženim humorističnim i apsurdnim elementima. Takvi fragmenti usmene tradicije, bliski malešnicama po svojoj zvučnosti, sažetosti i ritmičnosti, predstavljaju snažan poticaj za razvoj govorne kreativnosti i pripovijedanja. Kroz radionicu su se istraživali procesi nastajanja humora u jeziku: kroz kontrast, pretjerivanja i neočekivane situacije, te kako se iz jedne rečenice može razviti cjelovita priča. Polazeći od jednostavnog izraza, sudionici su ulazili u vođeni proces stvaranja autorskih bajki u kojima humor postaje pokretač radnje, oblikuje likove i otvara prostor za neočekivane obrate.
- „Bajkoviti robot koji je učio hrvatski jezik“ , voditeljica Sandra Šimunović
Povezivanjem elektrotehnike i hrvatskog jezika nastaje bajka humora koja ima maštoviti sadržaj, ali i tehničku utemeljenost. Hrvatski jezik daje narativnu strukturu i izražajnost, dok elektrotehnika osigurava realistične, suvremene i komične elemente, čime se razvija interdisciplinarno razumijevanje i kreativno razmišljanje. U elektrotehnici se osmišljava tehnička podloga priče. Robot kao lik, temelji se na stvarnim pojmovima poput električne energije, strujnih krugova, senzora i upravljačkih sustava, nastoji unijeti smiješne situacije u bajkoviti svijet. Kroz zanimljiv i suvremen pristup u radionici se interpretirao bajkoviti sadržaj, pri čemu je naglasak ostao na jasnoći izraza, pravilnoj uporabi jezika te uočavanju osnovnih obilježja bajke (likovi, radnja, elementi čudesnog, elementi početka i kraja, pouka). Nakon poučnog igrokaza koji je pred sudionicima radionice odigrala cijela obitelj Šimunović i članovi radionice su se dali na posao i osmislili svoju modernu bajku.
- Vođeno razgledavanje Muzeja krapinskih neandertalaca
Muzej krapinskih neandertalaca smješten je uz samo nalazište, između brda Hušnjakovo i Josipovac te zauzima površinu od 1200 m2. Izgrađen je od betonske konstrukcije u obliku pećine, a planinarskom je stazom povezan sa samim nalazištem. Čitavo je područje zamišljeno kao krapinski neandertalski park koji se sastoji od muzeja, termalnog lječilišta i pratećih objekata smještenih uz samo nalazište. Podna površina muzeja izvedena je u kamenom tepihu od kvarcnog pijeska pomiješanog s epoksidnim smolama, zidovi su izvedeni u sirovom i obojenom betonu, sve u skladu sa sadržajem muzeja i u svrhu njegove što vjernije prezentacije. Na katu se nalazi pećina koja ponavlja oblik postojeće pećine na nalazištu. U ovoj muzejskoj pećini prikazan je život obitelji neandertalaca, a lutke koje vjerno prikazuju njihov izgled rad su Elisabeth Daynes, poznate francuske kiparice čija je specijalnost hiperrealistička rekonstrukcija hominida iz sačuvanih fosila. Gradnja muzeja započeta je 1999. na stotu obljetnicu otkrića nalazišta krapinskog pračovjeka, a 28. veljače 2010. muzej je svečano otvoren. Svakako smo smatrali da je i razgledavanje Muzeja poseban doživljaj, koji iako se bazira na potvrđenim činjenicama, kroz vrlo realistične eksponate daje poseban osjećaj posjetitelju.
Nakon radionica vratili smo se u Gradsku knjižnicu Krapina gdje su nas čekale već ukostimirane Maja Trupčević i Margareta Peršić.
Maja Trupčević za sebe kaže da je majka, supruga, odgojiteljica, trenerica mentalne aritmetike i majstorica pripovjedačica. Obožava pripovijedati i nastupa na raznim manifestacijama gdje se potiče kultura javnog govorenja. Organizira smotre pripovijedanja za djecu, smišlja priče i igrokaze u kojima su djeca aktivni sudionici. Pomaže odgojiteljima pronaći put kako da priče ukomponiraju u svoj rad, održavajući predavanja i radionice. Pripovijeda i kamišibai tehnikom te se trudi edukacijama otvoriti put toj tehnici u osnovnim školama kao jednoj od metoda učenja.
Za ovaj pohod krapinskoj bajci izabrala je svoju baku „tecu Katu“ u čiji se lik vjerno i odjenula. Teca Kata je stara kumica, mudrijašica kojoj ne može pobjeći ni najnebitnija seoska stvar. Kada je vidjela da se okupilo mnoštvo na Danu bajki u Krapini, došla je i ona da si malo „pripoveda“ s ljudima. U stilu prethodnika stand-up komedije kao npr. Nela Eržišnik posjetitelje je ukratko obavijestila o mukama kroz koje prolazi jedna seoska žena još od same udaje pa sve do dana kada je počnu salijetati svakakve boleštine kojih se grozi. No, teca Kata je optimistična, iza nje ostaju samo vedri trenuci, ona vješto i najtežu životnu situaciju pretvori u šaljive momente. Time jasno daje poruku o važnosti humora kao dio pozitivnog ljudskog mentaliteta.
Margareta Peršić u svojoj izvedbi kombinira elemente pripovijedanja, pantomime i kazališta. Pripovjedna predstava počiva na tradicijskim pripovjednim znanjima, a često koristi animacijske i minimalne scenske elemente kako bi zvukom ili bojom doprinijela izravnijem stvaranju mentalne slike kod publike. Ovo je izuzetno ekspresivna forma koja se oslanja na mimiku, geste, govor tijela te glasovne varijacije. Za ovaj susret izabrala je staru bajku o junaku Nebojši i njegovom iskrenom srcu. Margareta nas često ostavi u nedoumici kako zapravo bajka treba završiti i što je (u ovom slučaju Nebojša) možda mogao učiniti da si poboljša život, a to nije napravio, ostao je vjeran svojim načelima. Time je umjetnica poslala poruku kako konzumerizam nije nužno dobar jer se protivi slobodi izbora, jednostavnosti srca pa samim time naravno i kreativnosti koja je u temelju svake bajke.
Ovogodišnji 9. Dan bajki i priča organizirali su Hrvatsko knjižničarsko društvo, Knjižničarsko društvo Krapinsko-zagorske županije, Gradska knjižnica Krapina i Srednja škola Krapina. Program je financiran sredstvima Ministarstva kulture i medija RH i Krapinsko-zagorske županije uz sponzorsku podršku izdavačkih kuća Alfa i Školska knjiga. Publika se tijekom dana izmjenjivala, jutarnjem dijelu programa nazočilo je šezdesetak roditelja i djece dok je u popodnevnom dijelu bilo četrdesetak uglavnom knjižničara i odgajatelja.
Vidimo se sljedeće godine u još većem broju na jubilarnom 10. Danu bajki i priča, a do tada neka nam svaki dan bude jedna velika bajka!
Priredila: Saša Kugler
