Pred nama je maskenbal. Netko masku nosi samo taj dan, netko više dana, netko duže vrijeme. No, maske nas povezuju, pa kako onda ne bi u ovo doba fašnika ukazali na neke od knjiga koje imamo u našoj knjižnici, a kojima je zajednički poveznik – maska. Krenimo redom:

1. IVANA ŠOJAT-KUČI: I past će sve maske

U ovoj knjizi eseja javlja se zanimljiva misao: čovjek je čudo. Misao kojoj je život podario dvije ruke i noge, a čovjek je kao klaun razapet između neba i zemlje. Taj klaun mijenja maske ovisno o prilici, a maske padaju kada se otrijeznimo nakon niza bolnih spoznaja i saznanja da se često zaljubljujemo u retuširane, gotovo savršene slike koje sa stvarnošću nemaju pretjerane veze. No, tome i služe maske, da nas izvlače iz samoće i olakšaju nam koračanje kroz život, zar ne?

2. MINETTE WALTERS: Maska srama

Maska srama je štivo zadivljujuće i prijeteće atmosfere koju je čitateljima priredila majstorica trilera Minette Walters. Starija žena Mathilda nađena je mrtva u kadi, a na licu joj je bila maska srama slična onoj koja se koristila za javno iskazivanje sramote u Srednjem vijeku. Što se, zapravo, događalo u kući u mračnim satima prije Mathildine smrti? Priča se polako raslojava, a svako novo poglavlje započinje novom stranicom pokojničinog dnevnika u kojem otkrivamo nove šokantne činjenice i prikaz odrastanja u disfunkcionalnoj obitelji. Ovim romanom autorica vješto pruža uvid u širu građansku zajednicu koja je usko povezana s prijevarama, krađama, silovanjima, incestom, izdajom, ubojstvima. I ovaj psihološki triler potvrđuje visoko mjesto koje Minette Walters zauzima u suvremenoj kriminalističkoj priči.

3. FLORBELA ESPANCA: Maska sudbine

„Maske sudbine“ spadaju u dio portugalske književnosti koji se naziva „pakao zaljubljenika“ u kojoj autor, služeći se uzvišenim, patetičnim stilom, veliča tragičnost kobno predodređene ljubavi. Radi se o bogatoj narativnoj književnoj vrsti, prekrasnim sonetima ljubavne proze. Posebno dolazi do izražaja Florbelina, doslovna „opsjednutost“ nadnaravnošću, eshatologijom i smrću, odnosno samoubojstvom kao najuzvišenijim činom umiranja.

4. PIERRE I GENEVIEVE LEFORT: Maska

U ovoj knjizi možemo naučiti više o socijalnoj ulozi maske, od grotesknoga lica, patološke stvarnosti preslike, ali i vrsti zaštite. Da, sve je to maska! Tu je i maskerada koja najviše upozorava na licemjerno ponašanje i uprizorenje prevare, pa čak i do političkih sporova. A tek kada zagrebemo u pojam „prerušiti se“ dobivamo niz definicija, od želje da se bude neprimjetnim do želje za nakaradnošću i neobičnošću. Slično je, ne bismo vjerovali, i kod životinjskog svijeta: da bi nekoga prestrašila životinja napravi takvu masku, mimikriju koja se pak sastoji od kamuflaže, oponašanja i zastrašivanja. Sve to ima smisla u nauci o maski. Tako da kada idemo na maskenbal moramo znati što želimo postići – biti neprimjetni, strašni ili groteksni… izbor je na nama!

5. YUKIO MISHIMA: Ispovijedi maske

Književnost Yukia Mishima je po svojoj slobodi, stihu i pristupu temi i problematici primjer krajnje prirodne isprepletenosti, suživljenosti europske kulturne i duhovne tradicije sa onom japanskom, i to na takav način da čitatelj nema osjećaj da čita pisca koji dolazi i pripada istočnjačkoj kulturi. Riječ je o autobiografskom romanu u kojemu pripovjedač izravno pripovijeda o vlastitom djetinjstvu i sazrijevanju te procesom prihvaćanja vlastite homoseksualnosti kao djela svog identiteta te temeljem toga drugačijim poimanjem ljubavi i ljubavnih odnosa koje analizira i proučava na mnogo razina. Glavni lik neprestano igra igru sam sa sobom, sa vlastitim emotivnim i spoznajnim mogućnostima. „Bog i vrag se tu bore, a bojno polje im je ljudsko srce“ kaže Dostojevski u „Braći Karamazovima“, a odlomak koji sadrži upravo ovu misao Mishima uzima za moto „Ispovijedi maske“.